U nedjelju 26. listopada oživjela je Rebar. Mada u dvorištu grada, pred očima mnogih, brdo koje natkriljuje drašku dolinu i istočni krak obilaznice grubom silom utkan u nju, rijetko prima goste. A te nedjelje skupilo se na njegovu hrptu oko 250 planinara, pješaka, izletnika – od sedam mjeseci do 77 godina.
Rebar tu silnu navalu izletnika zahvaljuje planinarima Tuhobića koji su odlučili i potom uz pomoć grada i realizirali uređenje pješačkog puta od autobusne stanice na Podvežici do šterne u Svetom Kuzmu.
Dan lijep, pravi bronhi dan odmakle jeseni – sunčano s laganom na momente na visoravni i jačom burom. Došli su i pješaci iz Istre, planinari iz Zagreba, jedna je slovenska planinarka odgodila povratak u Ljubljanu samo da bi prošla okolicom Rijeke. Došlo je i desetak Dražana čije kuće Rebar i natkriljuje. Među mnoštvom skiupina mladih planinara, treći i četvrti razred OŠ Vladimir Gortan. Ovo im je prvi službeni izlet u sklopu Male planinarske škole. Došlo ih je 22-je, a s nekima i mame ili tate. Eto to je pravio smisao škole. Valjda nisu samo prvi mačići. Ma nisu.
Koliko će nam vremena trebati bilo je glavno pitanje na početku. Koliko, teško je reći zato svima odgovaramo između dva i tri sata. A dužina – oko pet, šest kilometara.
Krenuli smo malo iz 12 sati. Došli novinari, snimatelji (HRT, Kanal RI, Novi list), pa dok smo podijelili izjave oteglo se. Isprva kolona kompaktna, ali naravno, ne zadugo. Na spuštanju od podvožnjaka ispod obilaznice prema drugim Lukama već smo se podijelili u par grupa. “Metle” su zadužene, Mijolović i Hrženjak, dva iskusnika čuvaju začelje. Ines i Snježana vode Malu planinarsku školu. Boro iz PD Bakar je u sredini kolone sa svojim učenicima iz bakarskog Đačkog doma. Uglavnom Slavonci koji žele postati pomorci. Kaže Boro onako usput na jednom odmorištu – neki to i postanu.
Dok vodim cijelu tu “bitnicu” iza sebe gledam markacije. Na par mjesta nam je procurilo, na par mjesta bi trebalo dovaljati kamen i postaviti markaciju jer nedostaje, na par mjesta treba opet porezati kupinu koja ove godine raste ko luda… Na dva bi mjesta trebalo još malo podzidati, koze koje idu na ispašu na padine Rebra pokvarile su nam posao, ali – sve u svemu – staza je dobro uređena, sigurna i – što je najvažnije – zanimljiva.
U Lukama je malo blata, potočić teče, lišće močvarnog jasena već žuti i otpada. Prava idila jeseni koja se odužila. Uspon prema Vrutku – kolona je podijeljena u dvije – neki bi da ju podijelimo i u tri jer bi oni naprijed ali – tako je to u ovako velikim grupama, tempo diktiraju najsporiji. Na Vrutku prva duža stanka, okrijepa, neki piju vodu s izvora, pili smo ju i mi prije dva tjedna, dok smo obavljali zadnja čišćenja oko izvora i – bilo je OK, za sada. Par informacija o izvoru s naglaskom – zašto ga Hrvatske vode ili Grad Rijeka ne urede. Rijetko gdje se može na području velikog grada naći ovakav biser prirode – još netaknute, mada je pruga udaljena dvadesetak metara.
Od Vrutka kroz Gušć pa uzbrdo. Ovuda su nekada odlazili i svi koji su iz Rijeke kretali u partizane, a teta Ivka im je davala posljednje upute i vunene čarape, te ih upoznavala s vezom koja je došla po njih. Punkt. Kolone gaze uzbrdo putem koji pamti i bolje dane sve do odmorišta-vidikovca kojeg prozvasmo “Campus”. Jer je trsatski campus ispred nas ko na dlanu. Taj dio puta ima dvojake oznake i planinarske i šetačke. Treba sliojediti one oker bijele šetačke, jer planinarske vode prema Hrastenicama, prema Žeželiću koji ih je i postavio u nastojanju da spasi zaboravljene staze naših starih.
Na raskrižju za Hrastenice, Cernik i Sv Kuzam biramo Kuzam i okrećemo prema hrptu Rebri. Pod nama cijela Rijeka, pogledom se može obuhvatiti sve od Orehovice do Ćićarije, Učkem pod kojom blistaju Opatija i Lovran, Plomina, Cres, Krk, Lošinjska Osoršćica u daljini, nazire se i Rab a ilijevo stoji Velebit u svoj svojoj dužini. Nakon kilometar dva, otvorit će nam se i pogled na Obruč, pa sve do Tuhobića i Bakarskog zaljeva između kojih su polegli Hreljin, Praputnjak, Križišće, malo desno i Kraljevica…. Naviru mi taktovi Grubišićeve pjesme Del tebe što ju onako dobro pjeva Batifiaca – Che profumi, che colori, s čen san ovo merital…
Novi odmor na Točilima. Zapravo više prilika da još jednom uživamo u pogledu i sačekamo kraj kolone koju zatvaraju najmlađi planinari OŠ V. Gortan. Zadovoljni sumada umorni, jedu kao i uvijek čim se stane…Zavirio sam u par rusaka – ponijeli su sve što su naučili u školi da treba uzeti na jednodnevni izlet. Ante je ponio i “zamku”, nadam se da mu neće trebati! Već su sada zadovoljni izletom, ali cure sanjaju krafnu na kraju puta. Nabavili smo ih vrlo povoljno zahvaljujući pekarnici “Vojak” koja nam je dio donirala.
Od Točila nastavljamo protupožarnom cestom. Put je i dalje zanimljiv što se pogleda tiče, a sada je i znatno sigurniji jer je cesta dobra i može se po njih hodati bez problema. Luka i ja čak smo dogovarali, kad smo prvi puta markirali stazu, u kolovozu, kako bi bilo lijepo napraviti dva tri vidikovca. Mislim da ću to poduzeti narednih godina – mogli bi ih nazvati “Oči Drage”, poput onih Vinodolskih. Dalo bi to “Rebarskom putu” dodatnu atrakciju, a ne treba puno, malo suhozida, drvena ograda i malo šljunka… Kraj lokvice iznad Bošketa, dijela Rebri kraj Sv. Jakova (još jedan svetac) prolazimo bez zaustavljanja – treba ju očistiti – sva je u kupinama…
Spuštamo se u Sveti Kuzam – Vitoševo, u nedavnoj prošlosti. U bifeu “Zelena dolina” skuhali su nam čaj, tu su nas dočekale i krafne s Vojaka. Neki žure na autobus, po dobar dio djece dolaze mame ili tate, Snježana ostaje s njima. Dvadesetak najupornijih kreće prema Zibala po Kostrenskoj nstrani. Spuštamo se oko lokvice na trim stazu i onda mulijerom izgrađenom u drugom svjetskom ratu silazimo na Vrulju, joše jedan draški izvor s perilom. Bolje reći na ono što je od nje ostalo, jer točno preko uređenog izvora prošla je obilaznica. Hvatamo autobus na Sv. Jakovu.
Iza nas prekrasan dan, puno pozitivnog naboja, svi sretni i zadovoljni. Meni raste perje! Tuhobić je napravio još jednu pravu stvar i svi skupa možemo biti jako ponosni.
Damir
