PRVI DAN

Kažu za Piz Boe da je najlakše dohvatljiv tritisućnjak u Dolomitima. Vjerojatno i jest. Veći su nam neprijatelji bili vrućina i neispavanost nego sam uspon, zaključili smo gotovo jednoglasno. Dobro, nekima ni to nije bio problem. Dobar se dio, od 48 koliko nas se iz Rijeke u 3 ujutro zaputilo put prijevoja Pordoi žalio na glavobolju podno vršnog cilja našega putovanja na 3152 metra.  Ali, rijetki su odustali od uspona – jer većini to je bilo prvo prelaženje granice od 3000 metara, kad već možeš reći da si osjetno bliže – nebu.

Kad s prijevoja Pordoi pogledaš prema koridoru na vrhu kojega se nalazi rifugio Forcella Pordoi prva ti je pomisao – ja tamo gore? Mai! Ali onda noga pred nogu, pa još kad uskladiš ritam disanja s ritmom lijeve i desne noge – stvar krene. Opet sa začelja dovikuju da je čelo krenulo prebrzo… Možda je, možda i nije, ali začelju se uvijek čini da čelo hoda brže od onoga što bi, za njih nna začelju, bilo fer. Tu brigu ne beru oni “cekavci” koji su do 2846 metara visokog koridora krenuli “gondolom”. Mi “prašinari” što brojimo kamenje na nekom čudnom siparu, tješimo se da će nas barem uslikati odozgo.

Hodaš dok te ne stisne, dok ne ponestane daha. Onda staneš. Što bi drugo…Pa kratka rekuperacija i onda opet – ponovo isto. I tako hodaš, staneš, dišeš ili barem pokušavaš (nema drugoga izbora) ali ipak, polako napredujemo… najteže je nama koji slikavamo i snimamo – svaka fotka ili klip znači gubitak ritma, a ritam je pri usponu – zakon. Grupa A je s puno ritma već oko 12:00 bila kod “prolaznog cilja” – na terasi Forcele Pordoi. Krenuli smo oko 10:00 – dobro vrijeme za neispavane penjače. Grupa B – e mi ćemo se još malo zadihavati dok stignemo do njih – kasnit ćemo od dvadesetak minuta do pola sata. Kako tko. Ali, na kraju skupit ćemo se svi – malo prigristi, neki i kavu popiti i još ponešto. Imaju ovdje i prasca pa će to neki iskoristiti za svinjogojski “foto sejšn” kako se to hrvatski kaže.

Pada novi plan – grupa lobista oblijeće me s idejom da se najprije ide u dom – rif. Boe, gdje ćemo na kraju dana umorna leđa prepustiti dosta udobnim krevetima, pa tek onda na vrh. kakv bih ja čovjek bio kad se nebih dao nagovoriti – pada odluka – više nema grupa A, B i C – sad imamo grupu koja ide na Piz Boe i grupu koja ide na Rif Boe. I bi tako!

I sad oni gledaju nas odozgo, mi gledamo njih odozdo. Idem s grupom Riff. kako bih domara odmah izvjestio o našem dolasku. Brzo stižemo, za manje od sat vremena. Lodovico Vaia, upravitelj doma, prima nas planinarski – kao da se znamo od jučer. A i znamo se – 4 se mjeseca dopisujemo što ćemo i kako ćemo. Toči mi pivo (picola Vaia, prego), a onda me predaje u ruke Erice, kćeri koja vlada željeznom rukom. Odmah mi pokazuje gdje se ostavljaju gojze, pa gdje su nam sobe, pa kad je večera (u 18:30 – ne kasnije), pa tek onda simpa osmjeh!

Smjestili smo se, jedino je Moha zaboravio “bezecirati postelje” za njegovu ekipu pa je poslije bilo malo potrage – riješeno. Slijedi uspon – e da – nekima se sada neda iz doma (boli glava, ma di baš sada, meni dobro i ovdje i kako to već icde). Ipak ima nas dvadeset i nešto koji se penjemo – na Vrhu nas je 15 iz gruzpe Piz. Bit će nas…

Uspon je – okomit! ma dobro, ne baš, ali skoro. Sad mi je jasno zašto je označen križićima, a nema neke ferate po putu. Ma kako god – stižemo za sat vremena – oko 15:45 na vrh. Par minuta iza nas evo i Ive koji prati Danijela. Ovaj potonji vuče vraga za rep – uz dva bajpasa i 25 kilograma previše i 70 i kusur godina hoće preko 3000 hiljade. Svaka čast na hrabrosti prije svega (i meni koji sam ga pustio – istina za bajpase su mi rekli tek na vrhu!) Al’ mislim, pa takav ću vjerojatno biti i ja – ne kažem za bajpase ali za tvrdoglavost sigurno.

Svi smo gore, blejimo u Marmoladu koja nam se čini kao torta sa šlagom. Pelmo i Civetta sa strane ko da se skrivaju u laganoj izmaglici. Onu krijestu vrhova prema Austriji teško je razabrati…

Slikanje!!!

Obavili smo i to – sa sve tri zastave i posebno s onom jubilarnom tuhobićanskom koja slavi 50 godina od osnivanja društva.

Moramo dolje – polako. Vrag zel i prešu. A ja mislim u sebi – ma baš smo dobra grupa. Prvi smo se puta skupili u ovom sastavu – a svi ko da se znamo 100 godina. I nitko ne njurga. Pušemo, lovimo zrak, zastajkujemo ali – nitko ne njurga. Ma da malo Nilda ali to je više iz vica, onako simpa ko ča Nildić zna. More ona potegnut. Mare bi i uzbrdo ćakulala, a Fran i Tančica se svako malo slikavaju… Baš dobro.

Pri dnu , uz dom, dočekuje me Milan u ličkoj kapi – možda je to i najveća nadmorska visina koju je dohvatila neka lička kapa. Mile pozira svima.

Lagano opuštanje oko doma – večera i – u krpe. Još je vani dan, dobro, sumrak. Nekima je bogme bio i dan!

DRUGI DAN

Brzošpotezni silazak. I taman misliš, nema se tu što špuno reći, kad ono iz doline, negdje prema Canazeiju nahrupe trkači. Pa idu, idu, trče, trče – trče na Piz Boe, 10 kilometara – trka do neba, tako se zove (track to sky), jedna od najpoznatijih utrka uzbrdo u Europi. Ima ih – pitaj Boga koliko, samo izranjaju iz jaruge i trče livadom uzbrdo. Možda tisuću, možda i više. Sigurno više! Šta ti je čovjek? I koliko može?!

Oni uzbrdo, a mi – prema Sas Ciapel. U odnosu na jučerašnji dan – laganini šetnja. Za grupu B doista i jest – na početku malo uspona – tek toliko da se zadišemo – potom “bekavci” idu Bildenwegom – ukupno stotinjak metara visinske razlike – na 5 kilometara. Ravno!

Mi iz A grupe idemo grebenom poviše njih. A to najviše liči na onu: po lojtrici gor, pa po lojtrici diol. I tako tri, četirir puta. Ali zanimljivo, put ni lak ni težak – onako – po mjesri za drugi dan.

A pogledi – oči cvatu! S jedne strane Boe, s druge Marmolada a prema naprijed Belvedere i u daljini Pelmo i Civetta. Naokolo trava i svizci (uvjerili su me da ih vidim, a dobro, možda su to ča san videl stvarno bili svizci… ili smeđe kamenje, ne ne – svizci!)

Nakon Sas Ciapela svi u rifugio Viel del Pan i onda – put prema busu.

Ispred autobusa – ručak. Dok većina jede neki brbljaju, trče na kavu, kupuju suvenire…. Onda bi jeli kad je  vrijeme polaska, ali vodič je baš tad odlučio trenirati strogoću…

Povratak s povremenim zastojima jer, zaboga, nedjelja je popodne, sveto vrijeme za gužve na talijanskim cestama. Da per tutto ragazi, Madonna!

Čovjek koji se najmanje nervira je Dragan. Naš super šole. Jedino što ga je izbacilo iz takta je treći gol kojega je popila Rijeka od Belupa na Kantridi. Al tad smo već bili na Vratima Jadrana pa se nismo previše uzbuđivali.

Stigli smo – dva dana Dolomita su iza nas. Dojmova ko da smo bili tjedan dana. Toliko i slika u digitalcima i pametnim mobićima. Ki će to razvrstat, odabrat najbolje…

A mene još čeka i napisati “osvrt” na prijeđeni put. Eto, to je to.

A mogal sam bit i kraći i reći samo – ma bilo je supeeeer. I to je to.

Damir

PS – Slike pogledajte u galeriji, a video će imati promociju u rujnu, najprije u društvu, a onda i na ovim stranicama (čim nađemo mjesta za linkove)