TRIGLAV 1. – 3. 8 – JOŠ JEDNOM USPJEŠNO
Vratili smo se Triglavu nakon dvije godine i ponovo s uspjehom. I ovoga puta bilo nas je iz više društava: Neda Turina iz Zavižana / Strileža, Ivan Mohač iz Dedomira, Iz Tuhobićapenjali su se Vanja i Ranko Blažić, Sanja Brnjac, te Ines i Damir Konestra, iz Čoplja s nama je bila Brankica “poštarica”, iz DugeRozalija Barbis i iz Platka Ivo Maljevac. I svi su stigli na vrh – neki prvi put, neki deveti put!
Krenuli smo dolinom Krma, preko Kurice do Konjskog sedla i potom na Planiku. Put zanimljiv, kao i krave uz korito s vodom. Pustili smo “poletarce” Vanju i Ranka naprijed da semeđusobno ne “poubijamo” s ritmom hoda, a ubrzo su naprijed krenuli i Moha i “poštarica”. Ostatak je drobio kilometre u ritmu bluza…
Svi smo se ponovo okupili na prepunoj Planiki i krenuli upostelje već prije 20:00 -krenuli smo iz Rijeke u 05:00 pa je žurba za vodoravnom pozicijom razumljiva.
Ustajanje oko 05:20, spremanje,pa doručak u 06:00 – tad je bilaskuhana kava i – prema vrhu. U dvije grupe. Naši trkači preko Malog Triglava, a bluzeri preko Škrbine (Gorenska pot).
Sipar je dušu dao za jutarnje razgibavanje, apotom – plezalna pot! Dobro osgurana, ali čovjek uvijek ima dojam da su slovenci škrtarili na sajli. Ponegdje bi baš koji metar više dobro došao. Ali, uspješno se,poput macaklina,penjemo naviše. Čak i kad je počeo “roling stones show” u kaminu podno Škrbine. Tko nije nosio “ćeladu” postao je gorljivi vjernik – samo da mi nešto ne padne na glavu. Ć E L A D A !!!
S njom ili bet nje, eto nas na Škrbini. Dalje je malo lakše jer nema padajućeg kamenja, ali se promet udvostručuje jer nadiru oni iz pravca Doliča. Zajedno sad već u pravoj “zmiji penjača” grebemo po grebenu. Okrećem se – iza mene je Sanja, poručuje da ćemo o silasku razmišljati nakon štodođemo na vrh. Iza nje Ines, ona bi o silasku razmislilai prije konačnog uspona. Neda, kojoj je ovo četvrti pokušaj,prva tri su zbog raznih razloga propala, sa svim svojim proljećima u nogama, uspinje se postojano tehnikom starog znalca. Usput svi pomalo fotografiramo, ja ponajmanje jer ne vidim ništa na ekranu mobitela. Kasnije će ispasti da su i neki ponajbolji motivi propali jer sam ljudima odsjekao glave…
Na vrhu! Vanja Ranko Ivo i Branka nas već čekaju. Pada fotografiranje-za uspomenu – sa zastavom i za štos -spivom (5 eura -mala, 7 velika).Pristižu i Ivo i Rozi koja je već do vrha dobilažulj na prstu od stalnog “okidanja”.
I to je to!
Silazak je bio spor, oprezan- svi stalno govorimo kako je to najopasnija faza uspona (jest malo zvuči paradoksalno, ali tako je), pa zahvaljujući tom oprezu stižemo izvan slovenskog tajminga, ali svi u komadu i bez ogrebotine. (To će doći kasnije ali neću o tome).
Vanja i Ranko trče s vrha, jer sutradan moraju na delo, a ostatak ekipese spušta do Vodnikova doma-koji je u odnosu na Planiku – hotel s 5 zvjezdica. I ovdje ne naplaćuju vodu jer je ima u izobilju iz izvora poviše doma (uz put prema Bohinjskim vratima).
Ta Bohinjska vrata ćemo pamtiti po izuzetno nesigurnom početku silaska prema dolini Krme, tu bi 10 metara sajle tako dobro došlo, ali nelagodu uskoro otklanja stado divokoza s mladim jarićima…
Na poljani kod Gornje Krme zatvaramo krug i vraćamo se već znanim putom u dolinu. Završavamo posjet Triglavu na izvrsnom miksu štrukli u Kovinarskoj hiži nedaleko parkirališta.
Izvrstan izlet, uspješan uspon i ozarena lica na kraju. Što više reći!
D.K.
