Mali planinari na putu za Hahlić
Triput hurra jer smo imali najbolji izlet na svijetu!
A saznat ćete i zašto.
Početak našeg putovanja kreće negdje između dvije kuće na Podkilavcu. Naime prolaz za autobus je bio toliko uzak da smo se morali svi iskrcati i put pod noge prema našoj destinaciji. Na putu smo sreli nekoliko domaćih životinja i lokalnih stanovnika a otpratio nas je i jedan crni ovčar koji nas je čuvao sve do prvih uspona, i lukavo izmamio od nas ostatke sendviča 🙂 Da, već nakon dvadesetak minuta hodanja morali smo naći jednu livadu na kojoj smo imali prvu marendu. Pitanja za sendvić i hranu počinju već negdje u busu, otprilike kad krene 🙂 Da smo se ranije sjetili, uzeli bi sa sobom i nešto kobasica zato jer smo naložili i vatricu. Bio je to zaista poseban trenutak. Djeca su skupljala grančice i kamenja i nosili ih Dariu za vatru (koji je ujedno i naš prvi barba-teta planinar). Na prostranoj livadi bilo je tu mnoštvo prilika za trčanje, potragu markacija, penjanje na stabla, igru skrivača a i poneku lekciju o zbrinjavanju otpada u šumi. Kada smo se dovoljno odmorili, ili umorili (kako tko), krenuli smo malo “ozbiljnije” na put prema Hahliću. Djeca su putem skupljala jesenske plodove stabla, koje su spremali u ruksak. Sami su krenuli u potragu za svojim “planinarskim štapovima” kako bi im strm put bio lakši a bilo je tu i malo glume i igre uloga: starice sa štapom. Posebno smo ponosni i na one najmlađe među nama koji su zaista strm dio puta prešli k’o od šale i vješto se spuštali natrag, korak po korak. Bilo je malo i sklizanja ali sve je to dio super avanture u prirodi koja čak i ako nas malo umori, nam puni baterije i neprestano nas uči kako biti bolji prema sebi i drugima. Pametni sat nam kaže da smo prošli oko 9 km a djeca su sasvim sigurno i više od toga. Od srca se radujemo novom izletu a do tada evo i nekoliko fotografija koje će sigurno bolje prikazati kako nam je zabavno bilo.
