Devet je sati, nedjeljno jutro i nas dvadesetak članova i jedan koji nije (još!) član kreće s okretišta autobusa broj 4 na Braščinama u obilazak i istraživanje brda Katarina. Ova zelena oaza nadomak grada, poznata je po brojnim vojnim utvrdama i građevinama i za većinu nas bila je do danas gotovo nepoznata. Ostavljamo Braščine i predivan (iako maglovit) pogled na Rijeku iza sebe i zaranjamo u ovo neotkriveno zelenilo. Na prvom križanju slušamo kratko povijesno predavanje o bunkerima i vojnoj važnosti brda Katarina kroz povijest pa nastavljamo stazom dublje u šumu. Nakon kraćeg hodanja izbijamo na drugu stranu brda gdje nas obara s nogu pogled na Orehovicu, Pašac i predivni kanjon Rječine. 

Da je vedrijeg vremena vidjeli bi i grobničke Alpe, ali ne možemo imati baš sve. 🙂 Duž većeg dijela staze vidimo ostatke vojnih obrambenih utvrda, a glavnim dijelom puta prolazimo i oko obrambene utvrde Katarina B u koju ćemo nešto kasnije i ući. Vidimo duž puta otvore utvrde, dobro skrivene, koji bi možda nepažljivom prolazniku mogli promaknuti. Nekima od nas umalo i jesu. 🙂 Staza je dobro označena planinarskim markacijama kao i markacijama riječkih šetnica, ali mi smo se naravno pouzdali u našeg vodiča.

Pogled na kanjon je očaravajuć. Stižemo nakon nešto više od sat vremena laganog hoda do Velog Vrha. Tu je mjesto za ćakule, zalogaje, gutljaje i grupno fotkanje. Većina nas je ugodno iznenađena mogućnostima koje pruža ova šuma toliko blizu grada. Sve u svemu razmjenjujemo dojmove o Velom Vrhu, slušamo i druge planinarske priče, a sve s pogledom na Grad Grobnik. I dalje je maglovito, ali temperatura je dosta visoka iako je tek polovica veljače.

Krećemo prema utvrdi Katarina B. Nakon kraćeg vremena ispred samog smo ulaza u utvrdu. Ako vam nije poznato gdje se ulaz nalazi dosta je dobro sakriven i stopljen s okolišem pa se ranije raspitajte. Dobivamo plan utvrde, stavljamo čeone lampe i spuštamo se stepenicama unutra. Neki su zbog pretijesnog prostora okrenuli leđa par koraka nakon ulaza i otišli nas pričekati na zraku.

Utvrda je kružna,  u njoj je moglo boraviti i do 150 ljudi, hodamo i zamišljamo kako im je moralo biti unutra s obzirom da je naših dvoje pobjeglo vrlo brzo van. Mi “hrabri” prošli smo cijelu utvrdu i zavirili u svaku prostoriju.
Na kraju se spuštamo do glavne zgrade ove utvrde pa malo dalje od starog libanonskog cedra i s maglovitim pogledom na Rijeku imamo trenutak za drugo grupno fotkanje. Tu se pomalo opraštamo od brda Katarina i vraćamo se prema autima. Napravili smo kružnu turu, razgibali se, podružili i vidjeli i čuli štošta novo, a stižemo i kući na ručak.
Zabavna i poučna nedjelja s Tuhobićem!

Ljudi, Veli Vrh vas čeka,  to je pravo zeleno blago do kojeg vozi i gradska linija autobusa.