MARKICE ZA 2016-ČLANARINA: 60,00/30,00 kn

by pdadmin | pro 26, 2015 | Uncategorized

Uoči Božića stigle su nam i članske markice za 2016. godinu. Članstvo se za 2016. godinu može obnoviti svake srijede od 19:00 do 20:30 u društvenim prostorijama Delta 5 na prvom katu. U dogovoru s blagajnicom Vanjom članske markice možete dobiti i na izletima.

Članarina za 2016. godinu ostaje nepromijenjena:

članovi: 60,00 kn

penzioneri: 30,00 kn

djeca i studenti: 30,00 kn

Zbog usklađivanja Knjige članova s novim Zakono m o udrugama, od ove godine moramo voditi detaljniju evidenciju članstva, pa svaki član mora dostaviti i svoj OIB. Uz to molimo vas da radi lakšeg komuniciranja unutar društva dostavite i vaše e-mail adrese (adrese elektronske pošte).

UREĐENJE STAZE ZA SV. GORU

by pdadmin | stu 23, 2015 | Uncategorized

Već su prvi planinari koji imaju dnevnike Obilaznice PD Tuhobić i koji su u proteklih mjesec dana prošli stazom za Sv. Goru konstatirali kao je mjestimično staza jedva prohodna. Odnosilo se to prije svega na činjenicu da još nisu uklonjena stabla napadala tijekom prošlogodišnjeg ledoloma. Prije svega na takozvani “filter” u kojem se nalazi i “foto točka”.

Upravo “filteru” smo se posvetili sredinom studenoga i uredili ga tako da je “skoro ko Korzo” kako je to konstatirao Joso. Prosjekli smo sve popadale bukve, a bilo je pravih kapitalaca, uredili smo dio puta kojega su odnijele bujice, obnovili nekoliko “popadalih” markacija.na najtežem dijelu usjekli smo stepenice kako bi silazak po filteru bio što sigurniji (naravno i penjanje). Učinili smo to u dva radna dana, pogleda uprtih prema nebu u isčekivanju hoće biti neće biti kiše.

Uređenjem filtera otpala je potreba izgradnje okolnog puta, koji bi bio gotovo jednako težak, a samo malo manje strm.

Na uređenju filtera (i cijele staze) ove su godine radili: Joso, Zmago i Damir

ZASTAVA TUHOBIĆA NA TRIGLAVU

by pdadmin | kol 10, 2015 | Uncategorized

Jubilarna zastava PD Tuhobić dospjela je, u godini kada društvo sklavi 50 godina od osnivanja, i na vrh Triglava. Bili su članovi Tuhobića na Triglavu i ranije, gotovo svake od  50 godina postojanja društva netko od članova ispenjao je i Triglav. Bilo je i prošle godine četvoro naših na najvišem vrhu Slovenije i Nekadašnje. Ove godine, u znaku jubileja, stigli smo i sa zastavom. Uz našu tu je i zastava Učke koju je donio prijatelj Matija Perić što je zajedno s nama proveo tri prekrasna dana u Triglavskom narodnom parku.

120 LET STOLPA

I tako smo našim 50. godišnjim jubilejom došli na slovenski jubilej. Kao što reče Zmago Tomažič dajući izjavu za slovensku televiziju: “Mi smo u povodu 50 godišnjice društva došli an Triglav, a vidi, vi baš danas slavite 120 godina Aljaževa stolpa”. Velik dan za slovensko planinarstvo ali i slovenski narod. Dugo godina borili su se uopće da im austrijanske vlasti dozvole osnivanje slovenskog planinarskog društva, a onda su se morali izboriti i za to da Triglav bude priznat kao slovenska planina. Jakob Aljaž presjekao je dvojbe, kupio je 16 četvornih metara zemljišta na vrhu Triglava za cijenu krigle vina i, zajedno s prijateljima i pomagačima postavio tamo metalnu okruglu kućicu – sklonište. Poznati Aljažev stup. Ali, taj je stup puno više od skloništa – on je simbol slovenske nacionalne i planinarske pobjede. Čestitali smo prijateljima, slovenskim planinarima na jubileju, na samom Triglavu, a eto koristimo i ovu prigodu.

KRAVICE

Kad smo došli na Planinu Blato pojavio se prvi problem. Kamo s autom(obilima). Još nije 9 ujutro a gore je uz cestu parkirano već par stotina automobila. Riješili smo probelm, naravno, parkirali najniže od svih ostalih i to je to. Uspon je počeo živahno, ali pazimo da ne krenemo prežustro dok se lake noge ne ugriju… Neke je to u Dolomitima slomilo. U koloni su Matija Perić iz Učke i Ines Srdoč Konestra, Franciska Soldatić, Marica Tomažić, Zoran Butinar, Zmago Tomažić, Vanja Blažić, Ranko Blažić i Damir Konestra iz Tuhobića. Na početku dakle – polako. Uspon je – taman. Šuma – lijek i hlad. Sve je pod kontrolom. Šumski put/cesta polako se ili malo manje polako uspinje. I onda lesa, a na lesi – krava. Jedna dvije, tri…stado krava pred nama… Ej, nalazimo se na 1500 m/nm a ovdje je krdo krava.  Alpsko mlijeko svuda oko nas. Uobičajena opaska – kako se to Slovencima isplati, a Hrvatima ne? I nastavljamo dalje. Uskoro pred nama je idila – Planina Pri jezeru. Nekoliko pastirskih kućica i velik planinarski dom na uzvisini iznad tamnozelenoga jezera. Kako dobro! (vidi slike u galeriji).

Put nas vodi dalje. Hodamo i pazimo da ne stanemo na kravlju kakicu sve do Planine Dedno polje. I tu su kraveki, ali nema jezera. Umjesto njega – veliko korito u kojem se ne smiju kupati psi! Da se zna! Mi malo grickamo i pogledavamo kuću na kojoj piše – Kiselo mlijeko, žganci, sir. Ima i pive, ali, čekaj, tek smo krenuli…

ZA KOPICO

Kopica je jedan vrlo zanimljiv vrh na grebenu koji počinje s Malom Tičaricom a završava Velikom Zelnaricom. Sa zapadne strane tog oko 2200 metara visokog grebena (u prosjeku) nalazi se Dolina triglavskih jezera. S istočne strane su Fužinske planine i put kojim smo krenuli i koji se zove “Za Kopico”. Velika izdužena alpska udolina koja se polako penje od 1600 metara na početku do 2192 metra na prijevoju Vrata. Kako se penjemo tako šuma postaje rjeđa, smreku zamijenjuje ariš, pa klekovina i na kraju trava. Ne, ne, na kraju je kamenje. Golo, sivo, nepregledno more kamenja. To je zapravo znak da smo stigli do Hribarica – najdosadnijeg dijela puta, ako uopće ovdje nešto može biti dosadno. Sunce prži ko da smo u Sahari, kamenje je postojano tvrdo i naškrbljeno, treba paziti gdje ćeš stati – svugdje uz put veće ili manje rupe po nekoliko metara dubine… Erozija vapnenca, za milijun godina to će biti ulazi u spilje… Možda u tim budućim spiljama bude i vode. Sada je nema. I to je problem. Ubrzano trošimo rezerve koje bi trebale potrajati dva dana.

DOLIČ

Nakon što smo istabanali Hribarice eto nas na sedlu iznad prijevoja Dolič. Pod nama sipara ko’ u priči. I dosta strmo. Silazimo s dužnim oprezom ali i s mišlju kako će već sutradan trebati po tom siparu – u suprotnom smjeru. Prema gore! Ipak napredujemo, kao i uvijek. Naoružaš se strpljenjem i – hodaš. Što drugo? Da, i brojiš minute do trenutka  kada ćeš zadnje rezerve vode ipak sačuvati za sutra, a vodu za piće zamijeniti pivom. U domu na Doliču konačno vadimo novčanike. Unionka od pola litre – 4 eura. Al’ paše…. Dvije litre negazirane Zale – 4,8 eura. I to paše kad nema jeftinije. Na brzinu nešto klopamo iz ruksaka (da nam budu lakši sutra) mada bi možda bilo bolje da smo uzeli manje hrane a pojeli maneštru za 5 eura….  Školica. Spavanje, dobili smo još i neki popust na popust, spavanje s posteljinom manje od 14 eura po osobi – super paše! Popust je pretočen u još nekoliko piva. I još prije 9 uvečer je krenuo koncert hrkanja uz kojega smo svi slatko pozaspali.

TRIGLAV

Dogovor je bio ustajanje prije 5 kako bismo na Triglav došli što ranije i “kupili si” sat vremena odmora u domu prije polaska za Triglavska jezera. Dogovoreno – učinjeno. U 5:45 nas sedam krenulo je prema vrhu. Marica je planirano ostala, a Fran neplanirano zbog želučanih tegoba. Po staroj talijanskoj mulatjeri koju više nitko ne održava, koračamo veselo u plavičasto triglavsko praskozorje. Vrhove oblijeva zlato tek rođenog Sunca. Dobro je. Od naše grupe na Triglavu su do sada jedino bili Vanja (dvaput) i Ranko (jedanput). Moram priznati da me malo dere neizvjesnost – hoću li moći. Mojih 90 kila nisu melem za 60 godina stare kosti. Ma kako većina tako ću valjda i ja. Nakon uspona mulatjerom koja dosta brzo prelazi u put po visoravni konačno pred nama i vršna stijena Triglava. Već naziremo iznad, neizbježnoga sipara, put u stijeni koji vodi do Škrbine. Pod stijenom štapovi u ruksak i – idemo. Ranko i Vanja su prvi – naravno. Potom Matija pa Zoran. Na kraju Ines i ja. Prvih par klinova – dječji kolačići. Prva sajla – sajlica… Na drugoj se pod nogama ukaže – ništa. Samo željezna stepenica. Prozirna. Ines vrti glavom – nije sigurna. Za gore još kako tako, za nazad, osjeća, mogao bi biti problem. Pošteno odustaje, a vidim joj u očima da joj je žao. Nastavljam sam. Zapravo – nisam ni trenutka sam… Oko mene prolazi neki slovenski reševalnik. Ko da je na poligonu – cap, cap, cap i već je 10 metara iznad mene. Pa neka dva dečka, englezi – pušu (skoro ko i ja) ali ipak idu malo brže. Dajem im prostora da prođu. Poslije raspuća za dom Planiku uspon postaje lakši – mada je i dalje staza “zavarovana” klinovima i sajlama. I za nešto manje od 3 sata uspona (slovenski je normativ 2:30) evo me na vrhu. Isprva sam prazan. Mislio sam da ću skakati od ushićenja, ali – nekako mi se čini da je sve to normalno. Da, malo lebdim, ali to je to. Sve što vidim oko sebe, dokle god mi pogled seže – nalazi se ispod mene. Ej vidi Dobrač! Mojstrovku moraš pincetom tražiti jer se “izgubila” u planinama koje ju okružuju. Na vrhu je slavlje. Slavimo i mi – slikamo se. Matija prilaže Učkinu zastavu uz našu. Sjećam se kako smo mnogo izleta prvih dana Tuhobića odradili upravo zajedno s Učkom. Pružamo si ruke. Zmago je presretan – silno se i iskreno raduje, kao i uvijek. Radostan je i drugi Slovenac u našoj ekipi – Zoran. Tek sad smo pravi Slovenci, Zmago, veš – šali se Zoran.  I onda sam sjeo. Sad ćeš pojesti sendvič na vrhu Triglava. I sjeo sam i žvakao… A oko mene je 200 ljudi pjevalo, neki su i zaplesali, pjevala se himna Triglavu, sviralo na havajki i svi su bili ushićeni. I ja s njima. I svi mi s njima. Al da se mene osobno pita ipak bi mi malo manje ljudi više pasalo. Al’ što se može i tko sam ja da izvoljevam.

Ma ljudi, super. Popeli smo se na Triglav.

Silazak manje kompliciran od očekivanog. Oprez je dovoljan, ne treba nikakvih dodatnih vještina. U 11,20 već smo u domu na Doliču.

DOLINA JEZERA

Uspon po siparu neću opisivati. Samo ću reći: Dage Điđi, lontano xe Amerika! Na vrh siparine – zasluženi odmor. Začudo, bili smo tog jutra već na Triglavu i nazad, prošli Dolički sipar a rekuperacija je brza. Nakon 15 minuta nastavljamo preko “dragih” nam Hribarica prema Triglavskim jezerima. I, nije tada prvi put proletjelo mi glavom: zamisli da su Slovenci imali Premužića – kakav put bi složio po Hribaricama! Na kraju Hribarica počinje spust prema Triglavskoj bajci. (vidi slike u galeriji) Kako drugačije nazvati prekrasnu dolinu po kojoj se svako malo zrcali površina nekog jezerca, bogme pri dnu i ozbiljnijih jezera. I kad bih morao opisati svako jezero, trajalo bi to danima, papirušine na metre… Ukratko, opis je nemoguć. Tek ushit sa svakim korakom, svakom scenom. Put se isprva naglo a onda sve blaže spušta s jedne terase s jezerom na drugu terasu s jezerom. Uskoro se u čaroliju upliću i  ariši svojim asketskim uspravnim krošnjama. A cijeli dojam nestvarnoga pejzaža koji nekako podsjeća na one izmišljene pejzaže renesansnih slikara koje su slikali da bi ispunili pozadine svojih slika, još više podcrtava moćna ploha sipara što se milenijima polako kruni s vrhova Zelnarice, Kopice ili Tičarice. Zapravo ovdje bi trebalo ostati par dana. Tek tada dužnom bi pažnjom čovjek prepoznao svaki cvijet, svaki kamen na čijem vrhu je niknuo busen najzelenije trave na svijetu… Ali, moramo dalje, a najradije bih noge utoćao u jezero i prepustio se – ničemu. Ali to se ne smije! Ne prepustiti ničemu, to može – ne smije se toćati noge u jezerima. Zbog nekih mikroorganizama ali i zbog reda u parku.

ZABORAVLJENI MIRISI

U domu na Triglavskim jezerima ponovo je pao popust, a pale su i palčinke, pa čak i tripice, i Unionke naravno… I ovdje je uslijedilo brzo spavanje, ali zapravo najprije su Ranko i Zmago izveli show  s korištene wc-a koji je nasmijavao svih na katu. I tako, siti, zadovoljni, nasmijani i umorni prepustili smo se uživanju u novom koncertu uz kojega smo ipak svi slatko pozaspali.

I čiča miča nije gotova priča. Za povratak sam izabrao težu stazu, preko prijevoja Štapce vidjevši da je ekipa živahna. Jedna je od ideja bila i popeti se na Kopicu prije silaska u Blato, ali nisam ni predložio. Matija i ja složili smo se da bi ta “šetnja” po grebenu Kopice i Zelnarice mogla biti tema za neki drugi posjet ovome kraju. E da, uvijek moraš ostaviti nešto za pogledati, da imaš razloga vratiti se. Ali, već sam Dolina jezera dovoljan je razlog za povratak. Dogodine.

Što se ostatka povratka tiče sve je teklo rutinski do Dednog polja. Tu smo povukli ručne i parkirali se u drveni hlad kuće. Čovjek nam je donio pivu, kiselo mlijeko (od neobrana mlijeka) i žgance od heljde prelivene čvarcima. Uživali smo u jelu. Potom smo još kupili izvrstan kravlji sir (15 € kilo) i onda smo se razdvojili. Ranko, Vanja, Matija i Zoran – posada prvoga automobila krenula je prema pl. Blato. Ostatak društva odlučio je još malo uživati u mirisima djetinjstva ili – kako je to nekad bilo. Jedan je bik silom nešto htio “opaliti” pa je stalno naskakivao, jedna se krava “istočila” nasred puta, jedno je tele htjelo sisati, a drugo je onako lijepo teleći buljilo u nas. A mi, gradski ljudi koji kravu jedino vidimo na televiziji, ali sjećamo se neklih slika iz djetinjstva – uživali smo u gotovo zaboravljenim mirisima, zvukovima, scenama…

A onda smo ipak krenuli. Mnoštvo ljudi dolazilo je iz Blata prema gore, a nama je već gotovo dojadilo, tri dana za redom, svako malo govoriti: dobar dan, srećno, lepo se mejte… Ali, u planini je red pozdraviti, a kako nećeš pozdraviti curetka od 5 godina koji nosi mali ruksačić i veselo tabana uzbrdo i svakoga, ali baš svakoga lijepo pozdravlja bez da ju netko mora podsjetiti na to. Koja će to planinarka biti, mislim u sebi i na naše riječke pokušaje s malim planinarskim školicama…

I NA KRAJU

I tako samo što nismo zapjevali – spustismo se do Planine Blato. Kompletno presvlačenje (pametni znaju čemu služi auto) i polako prema Staroj Fužini. I onda – to nije sve. Mala družba odlučuje se za jednu panoramsku vožnju uz Bohinj sve do Ukanca. Tamo smo parkirali i išli još malo protegnuti noge do Savice i jezera. Da je Zmago imao kupaće okupali bismo se, ovako, nisam htio piliti sam. To bi  bio pravi kraj. Al dobro je, ma dobro, super je bilo i ovako. Za opet!

Damir Konestra

OSVOJEN JE PIZ BOE

by pdadmin | srp 24, 2015 | Uncategorized

PRVI DAN

Kažu za Piz Boe da je najlakše dohvatljiv tritisućnjak u Dolomitima. Vjerojatno i jest. Veći su nam neprijatelji bili vrućina i neispavanost nego sam uspon, zaključili smo gotovo jednoglasno. Dobro, nekima ni to nije bio problem. Dobar se dio, od 48 koliko nas se iz Rijeke u 3 ujutro zaputilo put prijevoja Pordoi žalio na glavobolju podno vršnog cilja našega putovanja na 3152 metra.  Ali, rijetki su odustali od uspona – jer većini to je bilo prvo prelaženje granice od 3000 metara, kad već možeš reći da si osjetno bliže – nebu.

Kad s prijevoja Pordoi pogledaš prema koridoru na vrhu kojega se nalazi rifugio Forcella Pordoi prva ti je pomisao – ja tamo gore? Mai! Ali onda noga pred nogu, pa još kad uskladiš ritam disanja s ritmom lijeve i desne noge – stvar krene. Opet sa začelja dovikuju da je čelo krenulo prebrzo… Možda je, možda i nije, ali začelju se uvijek čini da čelo hoda brže od onoga što bi, za njih nna začelju, bilo fer. Tu brigu ne beru oni “cekavci” koji su do 2846 metara visokog koridora krenuli “gondolom”. Mi “prašinari” što brojimo kamenje na nekom čudnom siparu, tješimo se da će nas barem uslikati odozgo.

Hodaš dok te ne stisne, dok ne ponestane daha. Onda staneš. Što bi drugo…Pa kratka rekuperacija i onda opet – ponovo isto. I tako hodaš, staneš, dišeš ili barem pokušavaš (nema drugoga izbora) ali ipak, polako napredujemo… najteže je nama koji slikavamo i snimamo – svaka fotka ili klip znači gubitak ritma, a ritam je pri usponu – zakon. Grupa A je s puno ritma već oko 12:00 bila kod “prolaznog cilja” – na terasi Forcele Pordoi. Krenuli smo oko 10:00 – dobro vrijeme za neispavane penjače. Grupa B – e mi ćemo se još malo zadihavati dok stignemo do njih – kasnit ćemo od dvadesetak minuta do pola sata. Kako tko. Ali, na kraju skupit ćemo se svi – malo prigristi, neki i kavu popiti i još ponešto. Imaju ovdje i prasca pa će to neki iskoristiti za svinjogojski “foto sejšn” kako se to hrvatski kaže.

Pada novi plan – grupa lobista oblijeće me s idejom da se najprije ide u dom – rif. Boe, gdje ćemo na kraju dana umorna leđa prepustiti dosta udobnim krevetima, pa tek onda na vrh. kakv bih ja čovjek bio kad se nebih dao nagovoriti – pada odluka – više nema grupa A, B i C – sad imamo grupu koja ide na Piz Boe i grupu koja ide na Rif Boe. I bi tako!

I sad oni gledaju nas odozgo, mi gledamo njih odozdo. Idem s grupom Riff. kako bih domara odmah izvjestio o našem dolasku. Brzo stižemo, za manje od sat vremena. Lodovico Vaia, upravitelj doma, prima nas planinarski – kao da se znamo od jučer. A i znamo se – 4 se mjeseca dopisujemo što ćemo i kako ćemo. Toči mi pivo (picola Vaia, prego), a onda me predaje u ruke Erice, kćeri koja vlada željeznom rukom. Odmah mi pokazuje gdje se ostavljaju gojze, pa gdje su nam sobe, pa kad je večera (u 18:30 – ne kasnije), pa tek onda simpa osmjeh!

Smjestili smo se, jedino je Moha zaboravio “bezecirati postelje” za njegovu ekipu pa je poslije bilo malo potrage – riješeno. Slijedi uspon – e da – nekima se sada neda iz doma (boli glava, ma di baš sada, meni dobro i ovdje i kako to već icde). Ipak ima nas dvadeset i nešto koji se penjemo – na Vrhu nas je 15 iz gruzpe Piz. Bit će nas…

Uspon je – okomit! ma dobro, ne baš, ali skoro. Sad mi je jasno zašto je označen križićima, a nema neke ferate po putu. Ma kako god – stižemo za sat vremena – oko 15:45 na vrh. Par minuta iza nas evo i Ive koji prati Danijela. Ovaj potonji vuče vraga za rep – uz dva bajpasa i 25 kilograma previše i 70 i kusur godina hoće preko 3000 hiljade. Svaka čast na hrabrosti prije svega (i meni koji sam ga pustio – istina za bajpase su mi rekli tek na vrhu!) Al’ mislim, pa takav ću vjerojatno biti i ja – ne kažem za bajpase ali za tvrdoglavost sigurno.

Svi smo gore, blejimo u Marmoladu koja nam se čini kao torta sa šlagom. Pelmo i Civetta sa strane ko da se skrivaju u laganoj izmaglici. Onu krijestu vrhova prema Austriji teško je razabrati…

Slikanje!!!

Obavili smo i to – sa sve tri zastave i posebno s onom jubilarnom tuhobićanskom koja slavi 50 godina od osnivanja društva.

Moramo dolje – polako. Vrag zel i prešu. A ja mislim u sebi – ma baš smo dobra grupa. Prvi smo se puta skupili u ovom sastavu – a svi ko da se znamo 100 godina. I nitko ne njurga. Pušemo, lovimo zrak, zastajkujemo ali – nitko ne njurga. Ma da malo Nilda ali to je više iz vica, onako simpa ko ča Nildić zna. More ona potegnut. Mare bi i uzbrdo ćakulala, a Fran i Tančica se svako malo slikavaju… Baš dobro.

Pri dnu , uz dom, dočekuje me Milan u ličkoj kapi – možda je to i najveća nadmorska visina koju je dohvatila neka lička kapa. Mile pozira svima.

Lagano opuštanje oko doma – večera i – u krpe. Još je vani dan, dobro, sumrak. Nekima je bogme bio i dan!

DRUGI DAN

Brzošpotezni silazak. I taman misliš, nema se tu što špuno reći, kad ono iz doline, negdje prema Canazeiju nahrupe trkači. Pa idu, idu, trče, trče – trče na Piz Boe, 10 kilometara – trka do neba, tako se zove (track to sky), jedna od najpoznatijih utrka uzbrdo u Europi. Ima ih – pitaj Boga koliko, samo izranjaju iz jaruge i trče livadom uzbrdo. Možda tisuću, možda i više. Sigurno više! Šta ti je čovjek? I koliko može?!

Oni uzbrdo, a mi – prema Sas Ciapel. U odnosu na jučerašnji dan – laganini šetnja. Za grupu B doista i jest – na početku malo uspona – tek toliko da se zadišemo – potom “bekavci” idu Bildenwegom – ukupno stotinjak metara visinske razlike – na 5 kilometara. Ravno!

Mi iz A grupe idemo grebenom poviše njih. A to najviše liči na onu: po lojtrici gor, pa po lojtrici diol. I tako tri, četirir puta. Ali zanimljivo, put ni lak ni težak – onako – po mjesri za drugi dan.

A pogledi – oči cvatu! S jedne strane Boe, s druge Marmolada a prema naprijed Belvedere i u daljini Pelmo i Civetta. Naokolo trava i svizci (uvjerili su me da ih vidim, a dobro, možda su to ča san videl stvarno bili svizci… ili smeđe kamenje, ne ne – svizci!)

Nakon Sas Ciapela svi u rifugio Viel del Pan i onda – put prema busu.

Ispred autobusa – ručak. Dok većina jede neki brbljaju, trče na kavu, kupuju suvenire…. Onda bi jeli kad je  vrijeme polaska, ali vodič je baš tad odlučio trenirati strogoću…

Povratak s povremenim zastojima jer, zaboga, nedjelja je popodne, sveto vrijeme za gužve na talijanskim cestama. Da per tutto ragazi, Madonna!

Čovjek koji se najmanje nervira je Dragan. Naš super šole. Jedino što ga je izbacilo iz takta je treći gol kojega je popila Rijeka od Belupa na Kantridi. Al tad smo već bili na Vratima Jadrana pa se nismo previše uzbuđivali.

Stigli smo – dva dana Dolomita su iza nas. Dojmova ko da smo bili tjedan dana. Toliko i slika u digitalcima i pametnim mobićima. Ki će to razvrstat, odabrat najbolje…

A mene još čeka i napisati “osvrt” na prijeđeni put. Eto, to je to.

A mogal sam bit i kraći i reći samo – ma bilo je supeeeer. I to je to.

Damir

PS – Slike pogledajte u galeriji, a video će imati promociju u rujnu, najprije u društvu, a onda i na ovim stranicama (čim nađemo mjesta za linkove)