News

JOŠ JEDNA DOLOMITSKA BAJKA – TRE CIME DI LAVAREDO 1.-2. 7. 2017

JOŠ JEDNA DOLOMITSKA BAJKA – TRE CIME DI LAVAREDO 1.-2. 7. 2017

Dolomiti su nam već, nekako, postali navika. Nije da smo svaki vikend na 3000 metara. Nije da svake nedjelje ručamo u nekom rifugiu ili penjemo neku feratu, stijenu…. Ne, držimo se mi postojano ovih naših prelijepih grota.Ali navika je eto postala svake godine otići jednom u Dolomite. S autobusom. Punim.

SUBOTA, 1. SRPNJA

Najprije meteorologija. Svi su pratili sve moguće meteo portale i na kraju – nismo bašbili sigurni kakvo nas vrijeme očekuje. Promjenjivo, s mogućom kišom u subotu popodne. U nedjelju – ljepše.Koliko ljepše? Bog zna, ako da. Ispalo je da smo malo kiše imali i u subotu i u nedjelju. Toliko da nas natjera izvaditi kabanicu uz ruksaka. A onda bi stala…

U autobusu društvo -raznoliko. Grupica feratjera iz Tuhobića, Strileža, Petehovca. Grupe “B” a pokazalo se da bi trebala i “C” bilo je ponajvišei opet od Senja, Krka, Crikvenice, Lokava, Rijeke naravno.

Krenuli smo u 5:00 ujutro pa nije bilo jako mrzovoljnih. Proračun je bio dobar. Ne prebrzo, s dovoljno stajanja, i etonas oko podna na 2330 metara nad morem. Parkiralište Rif. Auronzo. Prekrasan objekt s jošboljom “posadom”. Ljubazni, na usluzi, bez nametanja…kako treba. Tko je htio neštosmopojeli iz ruksaka – u dom sa stvarima još nismo mogli – i krenusmo… Đut rif. Locatelli i Toblinskog tornja. Tu je kraj njega i “B” cilj – Sasso di Sesto.

Put je laganica – 3 metra široka bijela cesta – sve do usputne stanice Rif. Lavaredo. Pišanje 50 centi. Nisu nam djelovali previše simpatično. A neznam zašto? Nismo ih mislim ništa ni pitali. Jesam zapravo na povratku,nešto za drugi dan i bili su – ljubazni. Opet-rif.mi nije sjeo. Al to je možda samo moje…opinion kako bi rekli po domaču.

Od rif Lavaredo idemo putem prema sedlu. Ugodna strmina, da se malonoge razgibaju.

Na sedlu puše… oblaka je sve više, zapravo postaju sve teži (tamniji). U daljini već vidimo klin Toblina kako se zabija u najniži oblak. Vanja sumnjičavo vrti glavom… Neznam kako ćemo, vreme baš i ni neko a bit će samo gore… komentira, a ja kliman glavom…

Do Locatellija stižemo za 20-tak minuta, više manje, a onda se rješavaju sve dileme. Pred samim domom počelo je kapati—

Vade se kabanice, Vanja i ja na kratkom vijećamu zaključujemo – nema smisla kliziti po stijenama -bit će dana za Toblin i Sesta. Pada odluka da se vraćamo.

Dokse dio ekipejoš presvlači,idem baciti zadnji pogled na nebo -ne nema šanse. Zapravo šanse ima, nije to tako strašno, ali nema potrebe. Ne moramo se opravdavati sponzorima ako se ne popnemo, ne?!

I dok ja tako gledam nebo i trčkaram pod nadstrešnicu da pospiješim one koji su zapeli s kabanicama negdje na pola leđa – dio ekipe samostalno odlazi…. Opa…! Što je bilo – pa netko je rekao da se ide… A sve iskusni planinari! A da je netko rekao dubimo na trepavicama?! Ili bacimo se s terase na pancadu?!

Na sedlu držim bukvicu,poslije su ju držali i meni jer da sam vikaoviše od potrfebe. Dobro, mislim da jesam, ali – sorry, ne?!

Par njih će me od tada mrko gledati, ali slušat ćeme kao vodiča do kraja izleta svi. I to je cilj.

Kako smo se vratili u Auronzo kišaje naravno prestaa,mi smo prenijeli stvari u do, rasporedili se po sobama (ali on hrčeeeee, a ja ne bih s njom, nego s njom) uz malokombinatorike i -čekali večeru.

Paoli sam javio da nas je za večeru tridesetak,ispalo jeda smo jeli svi.Neki samosuper maneštru od povrća (6eura) a neki i pečenku s mladim krumpirom (14 eura).Sve je bilo jako ukusno, da ne govorim o kolaču  (4€) kojije uslijedioi kojega su nekis guštom smazali, a drugi s još većim guštom gledali, ali ne smiju.

Na kraju nas je na večeri malo iznenadio naš šofer – u kanotjerici i kratkim hlačama, ali prebrodili smo i to. Za jedan dan bilo je dosta.

NEDJELJA 2. 7..

A drugi dan, u nedjelju, dočekalo nas je sunce, a po navišim  obroncima i malo friškoga snega od sinoć. Doručak kakv tko želi, s linije, i onda odnošenje stvari u bus.Rif.moramo napustitido 9:00 ami smo u to vrijeme na mulatijeri. U 8:00 krećemo. Jedno uru prekasno, alidoručak počne tek u 7 pa nismo baš imali izbora. DoLavareda idemo zajedno, aonda “A” (njih 8) ixe na mt, Paternoa mi ćemo na Croda Fiscalina.

Grupa “A” (Ako su lagali mene i ja lažem vas, kaže Đole)

Do podnožja ferate dolaze bez problema, a onda pčinje promet. Neka talijanska škola penjanja ili čega li, našla je baš danas na stijenu doći s onima najmanje uspješnima… Pa se uvjeravaju,pa razgovaraju,pa pokazuju, papokušavaju, pa ide,ali i neide, a onda ipak ide na potezanje (tako su mi rekli na časnu) i nekako idu uzbrdo. Ali sporo, sporo. Naši napreduju ko trolejbus u špici.Umjesto sat i pol, dva,potrošili su za do vrha više od tri sata..

A onda opet pimpljanje nizbrdo, jer onima štosu kočili uzbrdoide jednako sporo i nizbrdo. Ukratko, “A” grupa se popela na vrh Monte Paterna po dosta zahtjevnoj ferat i stigla u Auronzo malo prije 15:00

A grupa “B”? (Sad moram stat i skoknut neč obavit va grad pa ću nastaviti kad se vratim.)

Evo me. Odmahposlije Lavareda počinjemo se spuštati. Čini se da je putkoji je prečio sipar napušten. Ne preostaje drugo nego nizbrdo prema dolini svizaca. Čujem kako iza mene jadikuju kako ćemo na povratku svu tu nizbrdicu morati prijeći, ali kao uzbrdicu… Molim tiho u sebi svisce da se pojave -da makar malo dignu moral. I ddečki su odradili posao,jedno pet šest ih je došlo pozdraviti nas, ali kako u ovako velikoj grupi planinarenje uvijek ide uz ćakulanje (poslije se žale ds nisu mogli disati) to dajemo dovoljno vremena većem broju svizaca da se sklone. Ostaju samo “požarni” da nas osmotre i pozdrave…

Poslije svizaca uspon, ali ne pretežak do lijepog malog jezera Cengia. Od jezera opet uspon prema prijevoju koji će nas dovesti do hrpta s kojeg se prema sjeveru spušta put prema rif. Locatelli. MI za sada idemo po jednoj umjetnoj i oko 2 metra širokoj polici do Rif. Cengia.

Tu dio ljudi ostaje. Odmorit će se za povratak).Ostali idemopola sata uspona do Croda Fiscalina. Prolazimopored rovova i ostataka nastambi koje je koristila vojska u 1. svjetskom ratu. Put vodi i kroz dvadesetak metara dug tunel. Na momente prema sjeveroistoku se otvaraju procjepi u stijeni i provalije duboke oko 1000 metara. Impresivno. Uspon na Crodu nije zahtjevana vrh je “zelo razgleden”. Reć bi da je pogled s vrha veličanstven. S jedne strane kao nožem odsječena okomita padina  – već spomenutih 1000 i koji metar. S druge strane stijena koja se blago spušta prema jugozapadu… Vidimo desetke vrhova, ali i Monte Paterno gdje su naši penjači.

Povratak je bez zastajkivanja u domu jer već smo na knap s vremenom. Spuštamo se dugačkim siparom prema dnu grotlakoje nam je kad smo dolazili bilo svo u oblacima. Spust nije naročito naporan, mada je na momente gotovo okomit. Pri dnu polakose nagim smanjuje i potom prelazi u prečenje planinskih livada i sipara. Pod nama je jezero tirkizne boje s još uvijek živim velikim komadom leda u jednom dijelu. Polako se uspinjemo prema Locatelliju, a pred nama stri Toblin s jedne i niz stijena -kipova s druge strane sedla na kojemu je dom.

Nešto prije 15:00 eto nas u domu. Kratak odmor, hvatanje zraka i idemo prema Auronzu. Ali – pogađate. Opet kiša (u rif. Locatelli ove godine više ne idem… tamo stalno pada). Malo hoće, malo neće, pa oet hoćeneće… Ovog puta nema bjegunaca i hodamo – hm, nije baš u koloni jer oni za “C” grupu sve više zaostaju… Hodamo već sedam satii i o.nekima je to očito previše.  Počedkevamo se, koliko možem0.

Na kraju Auronzo – presvlačenje kraj autobusa. Četiri su sata. Premašili smo plan za dva sata. Krivi su svisci! Ali, naravno,kao i uvijek – isplatilo se svakog grama truda.

Povratak je brzinski – krenuli smo u 16:45, stigli u Rijeku oko 22:30. Zadovoljni i još jednom puni doživljaja iz Dolomita.

D.K.

PS

Nilda i Edi su bili metla drugi dan. Ča je to strašno -rekla mi je na kraju Nilda i onako me malo pogledala da mi ne pade na pamet opet…